ŽIVOT NA PAUZU

ŽIVOT NA PAUZU

Koncept i režija: Mirko Radonjić

Zavod za izvršenje krivičnih sankcija – ZIKS, Spuž

„Život na pauzu”

Koncept i režija: Mirko Radonjić
Dramaturg: Vasko Raičević
Asistentkinja režije: Marija Backović
Glumac saradnik – Aleksandar Radulović
Producenti: Dragana Tripković, Milena Charan, Slobodan Radović
Tonska obrada: Veljko Obradović
Fotografija i video: Ivan Čojbašić
Montaža: Ivan Čojbašić
Vizuelni identitet: Jovo Vukčević

Premijera: 18. 11. 2015.
Mjesto: Zavod za izvršenje krivičnih sankcija – ZIKS, Spuž, Crna Gora

Igraju:
Aleksandar Radulović
Marija Backović
Zoki
Đole
Bato
Savo
Neno
Maśa
Šulc

Riječ reditelja:

POZORIŠTE BEZ PAUZE

Neko treba da vikne da ćemo izgraditi piramide, nema veze ako ih poslije ne izgradimo. Treba da pothranjujemo želju.
NOSTALGIJA, A. Tarkovski

Sala za posjete, KP Dom Spuž, septembar 2015.god., intervjui sa zatvorenicima. Dejo (rođen 1976.) nam priča o svom prvom slobodnom vikendu na poluotvorenom odjeljenju, poslije osam godina robije. Kroz telefonske razgovore sa prijateljima i porodicom shvata da je „zaboravljen čovjek“. Ipak, nijesu prijatelji ti koji su ga zaboravili, već je on zaboravio sebe: „Osoba koja je postojala prije, ja koji sam postojao prije, više ne postoji“. Kićo (rođen 1985.) kaže da ga je zatvor naučio da nikome ne vjeruje. Stefan (rođen 1991.) kaže: „Zatvor te mijenja, zidovi te oblikuju. Nijedna vizija ne može da dobije oblik, svi su ćoškovi oštri, sve je kocka.“ Aśko (rođen 1989.) na pitanje što mu najviše nedostaje u zatvoru, odgovara: „Sve! Hoću da otvorim novi život, novu sreću.“ Arber (rođen 1994.) tvrdi: „Naravno da čovjek može da se opameti u zatvoru… za gora djela!“ I još za zatvorski život kaže da je: „ŽIVOT NA PAUZU!“
Smisao četvoromjesečnih susreta sa zatvorenicima je bio u tome da im pokažemo da nijesu zaboravljeni, da u svakom probudimo onog prošlog njega i dokažemo mu da još uvijek postoji… Da povratimo njegovo izgubljeno povjerenje u sebe, a potom i u drugog… Da teatarskom igrom otupimo oštre ivice realnosti i učinimo da može da vidi i van granica betonskog zida sa bodljikavom žicom… Da potvrdimo da je novi život moguć… Da umjesto pauze stisnemo PLAY!
Da li nam je išta od toga pošlo za rukom? Bilo bi lijepo da jeste. Ali jedino što mi imamo da ponudimo kao rezultat naših susreta je predstava. Samo što naša predstava nije sasvim predstava, već je i sama susret. Prilikom tog susreta zatvorenici publici daju uvid u vrijeme provedeno u zatvoru. Model koji pritom kreiramo je dokumentaristički, ali je ujedno i konstrukt, svojevrsni pseudo-dokumentarizam. Svi događaji o kojima govorimo su se dogodili, se događaju i mogu da se dogode tako kako je predstavljeno, samo malo drugačije. Naime, mi u našoj predstavi lažemo. I to iz dva razloga: 1. jer bi istina bila suviše sumorna i dosadna za gledanje; 2. jer želimo sebe da predstavimo u boljem svjetlu. Ali laži nam ne treba uzeti za zlo. Jer što je četiri sata predstave naspram četiri mjeseca materijala? Što je četiri mjeseca radionica naspram 217 mjeseci robije?
Ovaj susret, ovaj događaj, koji mi iz pukog formalizma zovemo predstavom, ima smisla jedino ako je vjesnik budućih projekata slične vrste. Ovaj projekat ima smisla samo ako želju da čovjeka resocijalizujemo zamijenimo željom da se s njime socijalizujemo.
Ovaj događaj postavlja isto pitanje zatvorenicima, autorskoj ekipi i publici: Biste li cijelu stvar ponovili?

Mirko Radonjić

U POTRAZI ZA SAMIM SOBOM

Fuko je pokazao kako jedan stari mehanizam discipline i kontrole traje i lako se nameće kao nužan. Svaku vrstu neprijatnosti treba skloniti ispred očiju nas koji poštujemo pavila jer ’’traba braniti društvo’’. Disciplina počinje raspoređivanjem ljudi u prostoru (’’Nadzirati i kažnjavati’’). Ona zahtijeva ograđen prostor koji će to mjesto učiniti drugačijim, izdvojenim, svijetom za sebe. To je pozorište strogog mizanscena i antičkih motiva. Krug u kome se igra jedna stara predstava. Magijsko kruženje sudbina kojima više ne upravljaju bogovi, već ljudska priroda. I utoliko je tragičnija i ljepša.
Vjeruješ u dobro, ali će te ipak pretresti. Više puta. Svaki dan. Uvijek iznova, kao da te prvi put vide. Vjeruješ u dobro, ali si ipak sumnjiv, jer tako je prirodno. Proći ćeš kroz tunel neprijatnosti, da bi u krugu osjetio slobodu. I to je prirodno, jer tamo pripadaš. Osmjehnućeš se kad uđeš, jer si ušao u domovinu, vratio si se kući, stvari su ti poznate, iako ih prvi put vidiš. Stvarnost je ovdje zgusnuta, sve izgleda jasnije, kao u dobro skrojenom komadu. To je ona forma koja prikriva neki unutrašnji problem. Ovdje ćeš prepoznati one iste ukuse iz svijeta iz kojeg si došao, samo mnogo intenzivnije.
Mislili smo da idemo na put koji vodi u srce tame. Ispod tih naslaga gijeha i kazni koji su srasli sa kožom i više se ne može razumjeti koji je sloj bio prvi – da li kazna dolazi prije prestupa ili idu istovremeno – postoji neki prostor, omeđen i kontrolisan. Kao sistem ogledala koja se ogledaju jedna u drugima, geometrijske strukture koje se sužavaju ka dnu, zidovi koji brane društvo istovremeno su i odbrana od tog društva. Vrijeme kazne će proći, ali se kazna nikada ne završava i zidovi se nikada neće srušiti. Mi smo izmislili takav svijet, mi živimo u njemu, mi ga zovemo slobodom.
Zato smo otišli u krug, da bismo vidjeli hamletovsku „suštinu stvari“. Rekli su nam da budemo oprezni, da ne okrećemo leđa, tamo nema ništa dobro. Tamo su Drugi. Ne-mi. Budite na distanci. Ne uživljavajte se u predstavu. Razmišljajte o onome što vidite, bez empatije. Kakav je to život bez empatije, kakvo je to pozorište? Nigdje kao u njemu stvranost i fikcija nijesu u takvom zagrljaju. Ni u ovoj predstavi ih nećete razdvojiti.
A mi smo morali da vidimo što je iza, znali smo da mora biti nešto važno. Tamo ćemo pronaći nadu, kako bismo inače živjeli? Tamo si ti, čovjek, čekaš da samom sebi dođeš u posjetu. U krugu ćemo pronaći ljudskost. Onu koju smo izgubili u samicama slobode.

Vasko Raičević

Mirko Radonjić je rođen 1984. u Podgorici. Godine 2009. diplomirao je slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a od 2011. studira Pozorišnu režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.
Radio je kao asistent reditelja, dizajner svjetla i scenograf na brojnim projektima u crnogorskim pozorištima. U sklopu dramskog studija Prazan prostor se bavi pedagoškim radom i vodi radionice sa srednjoškolcima.
Potpisuje predstave KOMAD Stefana Boškovića (NVO ART 365), POVRATAK Harolda Pintera (Crnogorsko narodno pozorište i Fakultet dramskih umjetnosti Cetinje), IVICA I MARICA prema istoimenoj bajci braće Grim (Kraljevsko pozorište Zetski Dom) – predstava je nagrađena specijalnom nagradom ASSITEJ Centra Crna Gora na XXIII Kotorskom festivalu pozorišta za djecu i POPOKATEPETL Sare Radojković (Akademija za gledališče, radio, film in televizijo Ljubljana).

Vasko Raičević, rođen 20. IX 1979. u Podgorici.
Osnovne i specijalističke studije dramaturgije završio na cetinjskom Fakultetu dramskih umjetnosti.
Komad DOBRA SMRT postavljen u Crnogorskom narodnom pozorištu (režija: Filip Grinvald). Isti komad ove godine biće postavljen i u pozorištu u Toboljsku, Rusija. Sa komadom KALINA PROCES pobijedio na konkursu za najbolji crnogorski savremeni dramski tekst 2012. Koautor komada POGLAVLJA 23 I 24, izvedenog u okviru festivala FIAT u Podgorici. Dramski tekst KUĆA ZA RUŠENJE izveden u okviru projekta 19. DECEMBAR – DAN POSLIJE (produkcija ATAK).
Drame su prevođene na engleski, ruski, slovenački i poljski jezik.
Kratke priče objavljene u časopisu Ars.
Član Alternativne Teatarske Aktivne Kompanije (ATAK).
Radio kao asistent na predmetu Dramaturgija na cetinjskom FDU.
Trenutno asistent na predmetu Antička književnost na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost.

“Predstava je dio projekta „Kulturno-umjetničko stvaralaštvo kao vid rehabilitacije“ koji sprovode NVF B Film Montenegro i NVO Atak u okviru većeg projekta “Usmjeravanje zatvora ka zajednici – sprječavanje zlostavljanja u zatvorima kroz reformu sistema rehabilitacije i resocijalizacije”, koji realizuju NVO Juventas i Akcija za ljudska prava – HRA, a finansiraju ga Evropska unija i Britanska ambasada u Podgorici. Odgovorinost za sadržaj predstave nose isključivo NVF B Film Montenegro i NVO Atak.”